Ono što volonterstvo sastavi, korona ne rastavi, kao da su se zarekli Mertcan Cilgin (Merčan Čilgin), 24-godišnji Turčin iz Izmira, i Claudia Calamia iz Torina u Italiji. Oboje su volonteri u murterskoj udruzi “Argonauta”, a na pragu Kornata našli su se kao sudionici “Argonautina” projekta “More je život”, koji se provodi u suradnji s Europskom volonterskom službom.
Sa svojim domaćinima dijelili su najljepše i najteže trenutke, jer su, poput svih Murterina i susjednih Betinjana, proveli mjesec dana u karanteni, u turobnom ozračju strepnje, brige i zabrinutosti što donosi sutra. Nakon svega, Murterini su se opustili i vratili uobičajenim navadama; sjede u kafićima, druže se i ćakulaju, no vidi se na svakom koraku da su prošli svoju muku u karanteni, pa je oprez logičan slijed svakodnevnog ponašanja. Od turista dakako još uvijek nema ni početnog slova, vidljivo je i po tome što auto možete parkirati doslovce bilo gdje. Cilo misto samo za Murterine; od minulog rata sigurno ne pamte da je tako bilo u ovo doba godine. Na sreću, broje jedino oporavljene i ozdravljene od infekcije, no izostala im je cijela predsezona, a nema onoga tko ne privređuje od turizma. Nakon jedne, druga je muka došla sama od sebe!
Zanemarit ćemo na trenutak Claudiju, budući da je Mertcanova avanturistička epizoda na Murteru glavni povod da smo sjeli na kavu s volonterima i njihovim ljubaznim kolegicama iz “Argonaute”, Sanjom Mihić i Carlom Radnić, inače stalno zaposlenima u udruzi. Kako nas je prethodno u mailu izvijestila Ivona Jadrić, razvojna direktorica udruge, Merctan je silom prilika i voljom korone postao čovjekom iz rupe u zakonu! Njemu je, naime, volonterski staž prestao 6. svibnja, kad i viza za boravak u Hrvatskoj koju treba imati kao državljanin zemlje izvan EU-a, no kako će kući u Izmir kada su granice zatvorene, a prve letove za Tursku Croatia Airlines najavio je 1., najkasnije 15. lipnja.
RADNA DOZVOLA
– Srušili su mi se i drugi planovi, jer sam još prije našao posao u jednom ugostiteljskom objektu – kaže nam na engleskome Mertcan, inače diplomirani antropolog. Prošao je obvezni tečaj hrvatskoga, no to još nije dovoljno za zahtjevniju konverzaciju pa je i zbog učenja jezika htio kod nas ostati nakon volontiranja neko duže vrijeme. Jako mu se sviđaju Murter i Hrvatska, no došla je epidemija, a njegov poslodavac, koji je na sebe obećao preuzeti radnu dozvolu, nije otvorio lokal i pitanje je hoće li uopće, govori svima u Murteru omiljeni Mertctan, koji je za godinu dana postao “njihov mali”. Osjeća da bi hrvatskim lako ovladao, samo da može pustiti korijena u zemlji: budala, burek, jastuk, jorgan, čarapa, marama… Pa to su turske riječi!
Pa kada je tako ispalo, a da “njihov mali” ne ostane na cjedilu, kada je već postao “ilegalcem”, u “Argonauti” su, dodaje Sanja Mihić, odlučili porazgovarati s načelnikom Tonijem Turčinovom, te je nakon malene bravure kroz propise udruga Merctana “posudila” kao volontera općinskom komunalnom poduzeću “Murtela”. Prethodno su poruke od strane hrvatskih vlasti i turske ambasade bile jedino “snađite se” i on je sada svaki dan na terenu s komunalcima, čisti i pomaže u jednostavnijim poslovima. Zauzvrat ima džeparac, a na račun “Argonaute” i dalje je u privatnom smještaju gdje je bio cijelo vrijeme. U pogledu repatrijacije Merctan zapravo neće imati nikakvih problema, bez obzira na to što mu je istekla viza, ističe Sanja, a to im je potvrđeno iz Agencije za mobilnost.
Međutim, vrati li se u Tursku početkom lipnja, mimo prvotnih planova i nadanja, Merctan bi mogao postati svojevrsnim rekorderom samoizolacije, jer bi u tom režimu, nakon mjesec dana karantenskog staža u Murteru, trebao ostati 14 dana. A nakon toga uslijedilo bi ono što mu u ovome razdoblju života nikako ne odgovara – otišao bi na obvezno služenje vojnog roka šest mjeseci, što može odgoditi jedino ako nađe posao. U Hrvatskoj ili Turskoj svejedno, no on želi ostati ovdje, jer mu se sviđaju zemlja i ljudi. Da je iz EU-a, kao Claudia, ne bi imao problema, no ovako jedina mu je šansa legalni posao u Hrvatskoj i bio bi zahvalan svakome tko bi mu ga ponudio. Aktivno i sam uporno traži zaposlenje ne gubeći nadu, potvrđuje i Carla Radnić, no vremena nakon udara korone nisu baš sjajna, jasno je i Merctanu. Diplomirao je prije dvije godine, namjerava se dalje znanstveno usavršavati, a naša zemlja posebno mu je zanimljiva radi njegove struke i brojnih podudarnosti balkanskog prostora i nekadašnjeg Osmanskog Carstva.
ŽIVOTNA PREKRETNICA
– O Hrvatskoj sam prije dolaska znao jedino da ima izvrsne nogometaše i košarkaše, a boraveći ovdje otkrio sam svijet i ljude toliko slične mojem – oduševljen je Mertcan. Njegov Izmir u zapadnoj Turskoj također je dio Mediterana, slični su Murterinima (smijeh), jedino što se kod njih baš puno ne vodi računa niti se uopće govori o održivom razvoju, recikliranju i ekologiji. A o tome je puno naučio volontirajući u “Argonauti” i konatakrajući s lokalnim ljudima. Za jednog antropologa, to je posebno važno, napomenuo je i za kraj poentirao da i ženidba dolazi u obzir, toliko mu se sviđa Hrvatska.
Nije ga pokolebalo ni poluozbiljno upozorenje da pripazi s Murterkama. jer kod njih ima dosta imanja što na kopnu, a i preko mora, samo je smijući se rekao: “Ne smeta ništa, navikao sam raditi!”
Claudiji Calamiji volontiranje u Murteru također je svojevrsna životna prekretnica. Industrijska dizajnerica iz Torina, zaposlena u tvornici cipela, odlučila je dati otkaz kada je uvidjela koliko zagađuje industrija u kojoj je radila pa sada u Murteru izučava održivi razvoj i recikliranje materijala. Poput Mertcana, i ona se vježbala educirajući djecu iz osnovnih škola, a kada joj u lipnju završi jednogodišnje volontiranje – gle čuda – i ona želi još neko vrijeme ostati u Murteru. Proteklo vrijeme prošlo joj je u svakodnevnoj brizi za roditelje u Torinu, budući da je njezina regija Pijemont, nakon Lombardije, najviše pogođena epidemijom koronavirusa. S roditeljima i braćom, na sreću, sve je u redu, a Claudiju je Murter očarao ljepotom, mirnim životom i toplinom stanovnika. Postao joj je još bližim kada je u govoru otkrila talijanizme – poput “škura”, a tako u Italiji govore jedino na Siciliji, odakle se njezina obitelj doselila u Torino, pa je odgojena na sicilijanskom govoru. Nije pogriješila, kaže, u svojoj odluci da napusti onu zagađivačku tvornicu cipela: kada se jednog dana vrati, bavit će se dizajnom recikliranih materijala.
Ako ne postane pristala murterska i hrvatska mladenka? – teško je bilo ne upitati je i za tu mogućnost.
– Zašto ne!? – nije se nimalo zbunila mlada Torinka kojoj je u našem jeziku najteže, zapravo nemoguće, izgovoriti ‘h’ i ‘r’ jedno do drugoga, pa onda “po vlaški” i smijući se izgovori Rvaska!
